Pačvork je način povezivanja više komada tkanine različite veličine i oblika. Šivenjem, ručno ili mašinski, spajaju se komadići tkanina od kojih nastaje veći upotrebni tekstilni predmet.
Tehnikom pačvorka mogu se izraditi različiti upotrebni predmeti: prekrivači, jastučnice, zidni ukrasi, torbe, prsluci, suknje, haljine…
Kada se izrađuje prekrivač tehnikom pačvork on ima tri sloja: donji sloj je podloga, srednji sloj je vatelin i gornji vidljivi sloj je pravi pačvork, komadići tkanine ušiveni na različite načine.
Stari Egipćani koristili su pačvork kao i Kinezi i Japanci nekoliko hiljada godina unazad (2000-3000 p.n.e). Najstariji sačuvani komadi su iz srednjeg veka. U Evropi i Americi pačvork se prvo koristio za izradu prekrivača.
Umetnici koriste pačvork kao oblik kreacije
Danas u Americi umetnici najčešće koriste nove materijale, seku ih i spajaju kreirajući umetničko delo. Organizuju izložbe i prodaju radove velikim kompanijama.
Pačvork je postao tehnika kojom se stvara umetnost. Materijal sa kojim se izrađuje je posebno tkano pamučno platno iz koga se prilikom sečenja ne izvlače se niti na krajevima i proizvodi se isključivo u širini od 110 cm.
Svako može da radi pačvork od starih materijala koji moraju ispuniti zahtev da su pamučni i da se ne rastežu. Izvorno pačvork je i nastao iz potrebe da se recikliraju oni delovi stare odeće koji nisu bili mnogo ishabani i uništeni.
Posebna podloga za sečenje materijala, veliki lenjir i sekač obavezni su da bi se materijal mogao precizno iseći. Bilo koja šivaća mašina dobra je za spajanje parčića od kojih će nastati posebne kreacije.
Širom sveta izrada raznih kreacija upotrebom tehnike pačvork postao je hobi kroz koji, uglavnom žene, na kreativan način ispunjavaju svoje slobodno vreme.

Goblene su devojke i žene najviše vezle u gradskim sredinama, u slobodno vreme. Od 60-ih do 70-ih godina u Jugoslaviji gobleni su bili cenjeni i rado viđeni u svakom domu. Rađeni su za sopstvene potrebe, za poklon ali i pokazivanje veštine vezenja.

Đerđef odnosno ram: Đerđef se sastoji od dva kruga, najčešće je od drveta ili plastike. Na spoljašnjem krugu je šraf sa kojim se podešava veličina odnosno širina. Na mali krug postavi se platno, preko njega postavlja se veći obruč tkanina se provuče, poravna i zategne a zatim se širi obruč pritegne, tada je jako zategnuto platno spremno za rad,

Rođena u Splitu (1909), završila umetničku školu i istoriju umetnosti u Beogradu. Bila je u srodstvu sa Nadeždom Petrović, družile su se i uživale u stvaranju umetnossti, bile su joj posvećene. Udala se za Rodoljuba Čolakovića i preselila u Bijeljinu. U toku Drugog svetskog rata bila je zarobljenik u nekoliko logora.
Ručno rađen predmet je unikat u koji je utkana energija stvaraoca. Predmet je nastao po osmišljenoj ideji autora koji je u njega uneo svoja razmišljanja i konkretan rad koji je oblikovao gotov proizvod. To je izuzetan proizvod koji kod kupaca stvara osećaj posebne vrednosti, koji za njega ima važnost i koji se kupuje sa razlogom.
Kada dobijete na poklon jedan privezak koji je od plastike sa odštampanim logom određene firme imate proizvod koji ne izaziva dodatno zanimanje za njega ako vam trenutno treba upotrebite ga i to je to, hladan upotrebni proizvod.
Zašto zanatlija proizvodi nešto ručno?
Da bi pleteni odevni predmeti bili bogato ukrašeni koriste se šeme za pletenje (mustre). Izbor šeme za pletenje određuje koliko će predmet biti složen za rad. Osobe koje pletu po već postojećim šemama čitaju šeme i svojim umećem izrađuju određen predmet.
Mnogi osporavaju da je vez umetnički ili stari zanat nego ga svrstavaju samo u domaću radinost. Ipak…

Niti su me privukle na ovu izložbu jer su predstavljene kroz minijature. Volim minijature i radim ih na svili ali ovi radovi su drugačiji i posebni. Većina minijatura urađena je vezom i tkanjem.
Ručni rad, toplina, jedinstvenost – svaka minijatura je izuzetna na svoj način. U njih 100 skupljene su ideje i energija kreativnih žena. Udružena, podsticajna energija širi se Kolarčevom zadužbinom u Beogradu gde je izložba postavljena.
