Draga Ljočić je žena koja se izborila da joj bude priznato zvanje lekara, odnosno da bude izjednačena sa kolegama muškarcima i to 40 godina nakon diplomiranja u Cirihu, i isto toliko godina rada u bolnicama u Beogradu na poziciji lekarske pomoćnice a u ratovima kao ‘’lekarke’’.
Prva žena lekar u Srbiji
Draga Ljočić rođena je u Šapcu 25. februara 1855. godine, osnovnu školu završila je u rodnom gradu a u Beogradu je 1872. završila Veliku školu. Bilo je to vreme kada je devojkama bio određen put da se udaju i postanu domaćice. Draga je želela da se obrazuje, u porodici je imala uzor, brata koji je završio fakultet u Švajcarskoj.
Sledeći svoje ambicije i njegovu putanju studirala je medicinu u Cirihu, diplomirala je 1879. godine i postala prva lekarka u Srbiji. Bila je privilegovana da u to vreme bude obrazovana žena u Srbiji kada je bilo više od 90% nepismenih žena.
Učestvovala u srpsko-turskim ratovima (1876-1878 ratovi su se vodili za nezavisnost tada je bila student medicine u Cirihu ali je napustila studije i postala ratna bolničarka, odlikovana činom poručnika), srpsko-bugarskom ratu (1885-1886), kao i balkanskim Prvi balkanski rat (1912-1913) i Drugi balkaski rat (29.06.-10.08. 1913) i Prvom svetskom ratu (1914-1918).
Njena borba da u državnoj bolnici radi kao lekar
S obzirom da je za rad u državnoj službi bilo potrebno imati dokaz da je odslužena vojska ona nije mogla dobiti zaposlenje jer žene nisu služile vojsku, ništa joj nije značilo što je do tada učestvovala u ratu i imala čin poručnika.
Iz Ministarstva unutrašnjih dela nisu joj čak ni priznali diplomu Medicinskog fakulteta u Cirihu nego su, nakon intervencije kneginje Natalije Obrenović, formirali komisiju od važnih lekara u Beogradu da pred njima polaže državni ispit. Bilo je to sredinom 1879. godine. Nakon ispita dobila je preporuku da može opsluživati privatne pacijente, ali nije mogla raditi u državnoj službi.
Počela je da radi privatno kao lekar ali u početku nije imala mnogo pacijenata.
Tri godine kasnije, sredinom 1882. godine, dobila je priliku da radi u tada najvećoj državnoj bolnici ali kao pomoćnik lekara a ne kao lekarka. Godine 1886. ostvarila je ‘’napredak’’ u službi – postala je ‘’lekar sekundant’’ a to je značilo da i dalje nije bila u istom rangu sa kolegama lekarima. Žalila se ministru na takav tretman nekoliko puta da bi posle jednog pisma u kome je tražila ravnopravnost u službi kao odgovor dobila otkaz.
Sa kolegama je bila ravnopravna samo tokom ratova, tada je radila kao lekarka bilo na terenu ili u bolnicama u gradu u zbrinjavanju ranjenika.
Zvanje lekara kakvo joj je i pripadalo nakon završetka fakulteta dobila je tek 1919. godini u državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 40 godina nakon što je diplomirala na Medicinskom fakultetu u Cirihu među prvim ženama lekarima u Evropi.
Punih 40 godina kolege lekari i državni ministri koji su imali moć da odlučuju nisu joj dozvolili da bude lekar iako je imala validnu diplomu i znanje, samo u vreme pet ratova u kojima je učestvovala mogla je da radi kao lekar.
Takođe nije imala pravo na penziju i kada je radila u bolnici na nižoj poziciji kao asistent lekara. Penziju je dobila dve godine pre smrti, nakon 44 godine od početka rada u Srbiji.
Ceo život se borila za profesionalno izjednačavanje muškaraca i žena, za obrazovanje žena, za sticanje prava glasa za žene…
Bila je prva žena u Srbiji koja je na svoje devojačko prezime dodala muževljevo kada se udala za Rašu Miloševića novinara i jednog od osnivača Narodne radikalne stranke.
Društvene aktivnosti
Bila je prva predsednica Društva beogradskih žena lekara koje je osnovano 1919 godine. Zalagala se za izgradnju prve bolnice za žene i decu u kojoj bi radile samo lekarke. Na žalost nije dočekala njeno otvaranje koje je bilo 1929. godine.
Zalagala se za otvaranje dečijih bolnica i domova za nezbrinutu decu.
Knjigu ‘’Gajenje male dece’’ od doktorke Marije Manasejine prevela je sa ruskog jezika jer u to vreme majke nisu imale mogućnosti da saznaju više o odgajanju beba.
Sa mnogim važnim imenima srpske kulture, kao što su Nadežda Petrović, Delfa Ivanić, Branislav Nušić i Ivan Ivanić, osnovala je čuveno „Kolo srpskih sestara“.
Jedna kćerka nastavila je njen put
Draga je imala petoro dece. Njenu izuzetnu borbenost nasledila je ćerka Radmila koja je krenula majčinim stopama i završila Medicinski fakultet u Cirihu. Nije je pokolebao težak put koji je Draga prošla. U Prvom svetskom ratu kratko su radile zajedno u bolnici u Nišu.
Tada već narušenog zdravlja Draga je vozom sa tri kćerke otišla u Atinu i kasnije se prebacila u Švajcarsku gde je prikupljala i slala pomoć zarobljenicima u Austriji i Mađarskoj. Kćerka Radmila je sa ocem prešla Albaniju, stigla je na Krf i dalje otišla na Solunski front.
Draga Ljočić je umrla 1926. godine u Beogradu.
Dom zdravlja u Šapcu nosi njeno ime.